U punom zamahu razvoja - II. razdoblje u Visokom (1919.-1945.)

U novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, stvorenoj nakon I. svjetskog rata, sva dotle stečena prava ove gimnazije bila su, uz male iznimke, potvrđena a 1924. njoj je bilo priznato pravo javnosti. Međutim, ni taj pravni položaj nije bio siguran, jer su neki ministri kraljevske Jugoslavije nastojali da onemoguće vjerske škole. Ipak, iako s teškoćama, gimnazija je održala to pravo kroz čitavo ovo razdoblje. Dok su ranije glavni dio đaštva naše gimnazije sačinjavali sjemeništarci, od 1925-26. prevladavaju brojem vanjski đaci. To se pogotovo događalo kad je izgrađen konvikt uz gimnaziju. Konvikt je sagrađen uz veliki napor Franjevačke bosanske provincije. Ova nova ustanova imala je za zadaću pružati, pored pohađanja gimnazije, i katolički odgoj onim dječacima i mladićima koji nisu namjeravali biti svećenici. Odziv je bio velik pa je u konviktu po pravilu bilo smješteno 160 đaka a mnogo je molbi redovno bilo odbijeno. Đaci su dolazili u konvikt sa čitavog teritorija države, a osobito iz Zagreba, Slavonije, Dalmacije. Tako je 1930-31. broj svih đaka gimnazije dosegao 413, a tijekom kasnijih godina i 500 (1939-40. bilo je 536 đaka).

Tu su bile četiri vrste učenika: a) sjemeništarci od I. do IV. razreda, b) klerici (od VII. do VIII. razreda), c) konviktorci (od I. do VIII. razreda) i d) vanjski đaci (od I. do VIII. razreda). Ovi zadnji pripadali su raznim konfesijama, a potjecali su pretežno iz Visokog i okolice. U ovom razdoblju u gimnaziji je bilo živo kao u kakvoj košnici. Živost đaka u godinama od 11. do 20. godine uzrasta, raznolikost njihova podrijetla i sredine iz koje su potekli, razlike u dotadašnjem školovanjum sve je to činilo život napetim i zanimljivim i - unatoč privrednim i političkim krizama - veselim. Bio je tu silno mnogo aktivnosti kojima su se đaci bavili: sportskih, književnih, glumačkih, likovnih, glazbenih. Razredi su bili puniji nego što je trebalo: u nekim nižim razredima bilo je ponekad i po 50 i po 60 đaka; bilo je to stoga jer je priliv bio velik, a nekad se roditelji naprosto nisu dali odbiti da ne upišu svoje dijete u školu. Ipak, dosta se učilo, jer su gimnaziju pohađali relativno sposobniji (što je važilo osobito za sjemeništarce) i jer je organizacija učenja u internatima (u sjemeništu i konviktu) pogodovala dobroj pripravi za nastavu. Na profesore, kojih je bilo malo, stavljali su ovi uvjeti velike zahtjeve: skoro svaki od njih imao je, uz brojne sate nastave (redovno po 21 do 24 na sedmicu), i dužnost prefekta nekoj vrsti đaka. Sati su redovno trajali po 55 minuta.

Veliku teškoću stvarali su oni predmeti za koje nismo imali vlastitih osposobljenih sila pa smo morali zaposliti civilne profesore. Trebalo ih je plaćati iz svojih sredstava, no to je bila najmanja teškoća. Nevolja je bila u tom što su oni ostajali na našoj školi samo dotle dok ne bi dobili državnu službu, pa bi nas napuštali ponekad već nakon mjesec dana rada kod nas. Nije im se moglo zamjeriti što su "bježali" iz ove škole, jer im se vrijeme provedeno na državnoj službi uračunavalo za mirovinu, a toga ovdje nije bilo. Čim bi otišli, morao je direktor tražiti drugog kvalificiranog nastavnika po Sarajevu, Zagrebu, Splitu. Za vrijeme NDH tražili su direktori vjerskih škola da država plaća profesore na tim školama, ili barem civilne profesore, i da im se godine provedene na njima ubrajaju u godine službe, no ta molba ostala je neuslišana.

Za vrijeme rata osjetila je i ova škola razne nevolje njemačke okupacije i nedaće oružanog sukoba. I sama zgrada gimnazije bila je dijelom zauzeta od vojske; pogotovo je to vrijedilo za konvikt, u koji su dolazili i u njemu boravili odredi Vražje divizije, ratne žandarmerije, domobrana i drugih. To je često puta prisililo upravu škole da obustavi predavanja ranije i da ih započne kasnije, da - za nevolju - smjesti, stisnuvši sve, i konviktorce po sjemeništu. 1944. zgrada konvikta bila je bombardirana iz zraka, ali je, na sreću, bio oštećen uglavnom krov, a ne zidovi. Isto je tako i snabdijevanje bilo vrlo teško, pa je i ono ponekad utjecalo na održavanje nastave. Ipak, u usporedbi s onim što je bilo u Sarajevu i drugdje, ova je škola bila među onima koje su najredovitije radile. Ni u ratnom metežu nije ona nikom bila trn u oku pa je tako izašla iz rata relativno dobro.